Advokatica Marina Mijatović zastupa pacijente

Palilula.info 12. marta 2023.

U Intervjuu za portal Telegraf.rs advokatica Marina Mijatović govorila je o poštovanju i poznavanju medicinskog prava u Srbiji, otkrivajući da su osuđujuće presude retkost, te da se lekarska greška najčešće kažnjava minimalnom kaznom.

Advokatica Marina Mijatović u intervjuu govorila je o svom iskustvu u sudnici, na strani zastupnika pacijenta. Sudske odluke pokazuju, rekla nam je, da su lekari u povoljnijem položaju u sudskom postupku nego oštećeni. Iako su predviđene kazne za teška krivična dela protiv zdravlja zapravo zatvorske, i to duge, do osam ili 12 godina, zavisno od kvalifikacije, rekla nam je da se ne seća presude duže od dve godine.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Rekla nam je i da kazne mogu biti uslovne, što znači da se tuženi lekar iz sudnice vraća na svoje radno mesto, sa mogućnošću da u nekom vremenskom okviru ponovi krivično delo – nesavesno lečenje ili neukazivanje pomoći – ili posle toga. Rekla nam je i da tužilaštva mnoge krivične prijave odbacuju, a da su osuđujuće presude retkost među onima koji uđu u sudski postupak. Mišljenja je i da se lekari međusobno štite, jer su veštaci često kolege, mentori ili supervizori onih čiji rad treba da ocene, a na čijem se mestu i sami lako mogu naći.

Mijatović ocenjuje da građani nisu upoznati sa svojim pravima, te da pogrešno veruju da im je zdravstvo potpuno dostupno “jer je sve besplatno”. Tu navodi i drugu zabludu. “Ništa nije besplatno, jer plaćamo osiguranje. Svaka usluga koju dobijemo u zdravstvu mora da se plati. Cenu imaju špric, igla, epruveta, gaza, hirurški konac”, kaže navodeći razloge zbog kojih je počela da se interesuje baš za ovu oblast. Počela je u nevladinom sektoru, a danas je angažovana na javnosti poznatim slučajevima akušerskog nasilja, kao advokatica Maje Simić Simeunović i Milice Filipović.

“Ako stranke žele, slobodne su da o svom predmetu pričaju”, kaže o odluci klijentkinja da podele svoje priče, uz stručnu ocenu da je saradnja s medijima korisna, ali da ona ne bi smela biti vid zaštite. To znači, objasnila nam je, da “pravosuđe često ne radi efikasno”, te da se uz pomoć javnog istupanja može postići bolja vidljivost i ubrzanje postupka.

Rekla nam je i da oštećeni odustaju od suđenja zbog odugovlačenja procesa i troškova. Obdukcija je u nekim slučajevima obavezna i to je stavka na kojoj se slučaj može “prelomiti”. Mišljenja je da su sudije nedovoljno obučene u oblasti medicinskog prava, te da medicinska struka koristeći izraze na latinskom vodi glavnu reč. Upozorava da korisnik zdravstvene usluge mora biti informisan na razumljiv način i pravovremeno, “a ne da zdravstvo od pacijenta krije informacije”. To je, iskustvo joj kaže, rak-rana zdravstvene zaštite u Srbiji. A da bi se postupak pokrenuo, sa idejom da se neke nepravde isprave, potrebno je, savetuje, načiniti dva koraka.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Ima li pravde?

Teško. Nisu nam sve usluge dostupne. Onda se pitamo da li smo dovoljno zaštitili svoj život, svoje zdravlje. Ali je najveći problem što ljudi i ne pitaju. Zašto? Zato što su mnogo uplašeni. Dakle, ako mnogo pitam, naljutiću onog sa druge strane. Često kad pričam sa klijentima da li su tražili svoju dokumentaciju, oni kažu: ‘Da, ali čim pitam nekako se to shvati kao napad’. Automatski dobijemo ljutnju i osudu sa druge strane. Onda nekada ne dobijemo ni one usluge na koje imamo pravo, jer ne znamo da imamo pravo. Začarani je krug.

Možemo da pričamo o savetniku za zaštitu prava pacijenata. Da bismo se obratili njemu, moramo da znamo da postoji. Ako ne znamo kome da se obratimo, taj mehanizam koji postoji, imaće malo pritužbi i prigovora i onda će sve da deluje idealno. Pacijenti se ne obraćaju zato što su zadovoljni? Ne, nego se ne obraćaju zato što ne znaju da savetnik za zaštitu prava pacijenata postoji, gde mu je kancelarija, koji je njegov mejli i broj telefona. Na papiru i u propisima mi sve imamo, samo što ljudi ne znaju – da postoji savetnik za zaštitu prava pacijenata, a kamoli savet za zdravlje, kao drugostepeni organ.

Kakvi se postupci mogu povesti pred sudom kada se utvrđuje odgovornost lekara?

Kod nas je uobičajenije da to bude krivični postupak. U drugim zemljama u svetu, gde je razvijeno medicinsko pravo – kod nas se to još razvija, tek smo u začetku – ide se na parnične postupke, odnosno na pregovaranje. U Srbiji se ljudi odlučuju više za krivični postupak iz više razloga. Prvi je zato što su parnični postupci mnogo skuplji. Krivični postupci nisu, to praktično vodi država i onda oštećeni pacijent nema troškove. Ono što je problem, jeste to da se mali broj takvih predmeta kod nas procesuira. Zbog toga bi trebalo, a to je stav i Evropskog suda, više voditi parnične postupke. Međutim, kod nas su ljudi više okrenuti ličnom kažnjavanju lekara u okviru krivičnog postupka. Imaju ideju da bi taj lekar trebalo da izgubi licencu, da bude u zatvoru.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Pokretanje jednog postupka ne sprečava otvaranje drugog, uvek mogu da se vode oba postupka paralelno. Uglavnom, ljudi se prvo odluče da pokrenu krivični postupak, a zatim parnični, ali uvek treba paziti da ne dođe do zastare. U zakonima i drugim propisima postoje jasno definisani rokovi za pokretanje određenog postupka. Važno je da u određenom roku budu pokrenuti parnični postupci i postupci pred Sudom časti Lekarske komore. Dakle, treba biti oprezan kada su rokovi u pitanju, jer nema vraćanja unazad. Veliki problem su i veštačenja. Često može da se vidi u presudama da sudije samo kopiraju nalaz i mišljenje veštaka, a ja verujem da ni sudije ne razumeju medicinsku terminologiju na latinskom jeziku. Takođe, problem je i što ima malo veštaka i što su u najvećem broju slučajeva radili zajedno, sarađivali, bili mentori ili supervizori. Mnogo je teško da dobijete veštačenje koje bi bilo nepristrasno i koje ne štiti kolege.

Koja su to dela?

U krivičnom postupku najčešće govorimo o teškim delima protiv zdravlja ljudi, koja se vezuju za npr. delo nesavesno pružanje lekarske pomoći i neukazivanje lekarske pomoći. ‘Teška dela’ znači da imamo ozbiljno narušavanje zdravlja ili smrtni ishod. U najtežim oblicima krivičnih dela trebalo bi da je nadležno više javno tužilaštvo i viši sud. Međutim, u praksi se uvek ublaži krivično delo, pa se postupak vodi pred osnovnim javnim tužilaštvima iako podnesete krivičnu prijavu u višem javnom tužilaštvu. Razlog za blažu kvalifikaciju krivičnog dela se uvek pronađe. I u krivičnim postupcima ima istih problema kao i u parničnim kada je u pitanju veštačenje. Ako tužilac smatra da nije dovoljno da veštačenje uradi jedan veštak, nego sudsko-medicinski odbor, to znači veći broj lekara, odnosno specijalista iz različitih oblasti. Često se desi da tužilac veštačenje dobije posle dve i po godine. Ima dosta primera kada sudsko-medicinski odbori ne odgovore na zahtev tužioca ili odbiju da rade veštačenje. Ako se tužilac, na primer, prvo obrati sudsko-medicinskom odboru u Novom Sadu, zatim u Nišu, pa u Beogradu, može da prođe i više od dve godine.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

U građanskom postupku ne govorimo o krivičnom delu, već o šteti. U parnici ljudi traže naknadu štete. Objektivno gledano, ne postoji novac koji može vratiti ljudski život, ali mora da postoji odgovarajuća vrsta satisfakcije. Kod nas su ti iznosti mali, za razliku od drugih zemlja. U Srbiji je oko 7.000, 8.000 evra do milion dinara. U visini naknade šete i modelima satisfakcije ne možemo da se uporedimo sa Amerikom, gde su iznosi milionski. Isto je i u Velikoj Britaniji i Nemačkoj. Visina naknade štete, naravno, zavisi od posledice po zdravlje i život, koje nisu sve iste. Na primer, invaliditet neće nestati, ali ukoliko pacijent dobije samo 7.000,00 do 8.000,00 evra, onda on nema mogućnost da sebi obezbedi negu koja je u skladu sa dostojanstvenim životom.

Kakve su kazne zaprećene lekarima u slučaju da se dokaže njihova krivica?

Kazne su različite, mogu da budu od novčane kazne do kazne zatvora. Postoje slučajevi i kada je izrečena uslovna osuda, lekar može da bude osuđen na kaznu zatvora šest meseci, a proveravanje je dve godine. Tada se lekar ne upućuje na izdržavanje kazne ako u predviđenom vremenu ne učini novo krivično delo. Da li će lekar ostati bez licence ili ne, ili će ipak moći da radi pod nekim nadzorom zavisi od ustanove i Lekarske komore, kao i njihove odluke na osnovu odluke suda. Za teška dela protiv zdravlja ljudi predviđene su kazne zatvora, do osam ili do 12 godina, zavisi od toga kakve su posledice. Na osnovu prakse koja mi je do sada bila dostupna, nisam videla presudu u kojoj su određene visoke kazne. Uglavnom se izriču kazne zatvora do dve godine. Češće su presude za korupciju, nego za lekarsku grešku. Što se tiče lekarske greške, teško je dokazati nameru, dakle da je neki lekar sa namerom učinio nešto što otežava vođenje ovog postupka.

A ako je uradio nešto bez predumišljaja, a očito mimo zdravog razuma?

Da je neko izvršio krivično delo sa umišljajem procenjuje sud, ali nam je u postupcima za lekarsku grešku svakako potrebno sudsko-medicinsko veštačenje. Na primer, za krivično delo nesavesno pružanje lekarske pomoći potreban je umišljaj, ali Krivični zakonik predviđa i nehat. To bi značilo da ako lekar treba pacijentu da dâ lek u 5 sati, ali mu lek nije dao tri dana, te imamo posledicu pogoršanje zdravlja ili smrtni ishod, uvek treba utvrditi da li je lekar svojim postupanjem pristao na posledicu ili je mislio da do posledice neće ni doći. U slučajevima lekarske greške treba uzeti u obzir povećanu profesionalnu odgovornost jer lekari ipak imaju ljudski život u svojim rukama. Izrečena kazna zavisi od posledice, tj.kakva je šteta nastala po zdravlje , da li je u pitanju pogoršanje zdravlja, smrtni ishod ili neka vrsta blaže posledice. Takođe, treba uzeti u obzir ako je nastao invaliditet, koji je stepen invaliditeta, kakav je kvalitet života te osobe kod koje je nastala određena posledica. Svaki čovek odlazi u zdravstvenu ustanovu da bi mu bilo bolje, ne da bi mu se pogoršalo zdravstveno stanje ili da bi mu bio ugrožen život.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Dakle, iskustvo pokazuje da maksimalne kazne nisu praksa?

Uglavnom su minimalne. Zato su ljudi uglavnom i nezadovoljni. Ja sam stava da bi trebalo unaprediti parnične postupke, da bi trebalo edukovati sudije za ovu specifičnu oblast. U toku suđenja kada se saslušava veštak, on često koristi medicinske termine na latinskom jeziku. Takav iskaz ne možemo da razumemo ni sudija ni ja, zbog čega se reči veštaka direktno unose u zapisnik. Ipak, to nije suština veštačenja, zadatak veštaka je da se razume veštačenje. U nekim zemljama koje sam spomenula, kao i Italija, kod njih je zabranjeno da pišete na latinskom jeziku. Dakle, ne može lekar da se obraća pacijentu i piše mu stručno-medicinskom terminologijom.

Kad klijenti dobiju izveštaj lekara – kao što je npr. bilo u Domu zdravlja Palilula, kod psihijatra koji je dopisivao dijagnoze – verujem da ljudi nisu čitali, a čak i da su pročitali, ne bi razumeli šta piše. Tek kad su došli u situaciju da traže da ostvare neka druga prava i kada su im lekari rekli šta znače te dijagnoze, onda su shvatili.

Da li se lekari i zdravstveni radnici uopšte kažnjavaju?

Retko. Ja sa koleginicama radim analizu sudske prakse u poslednjih deset godina. Planiramo da obradimo i parnicu i krivicu. Već smo dobile izveštaje iz četiri zemlje EU o njihovoj praksi i uradićemo analizu prakse Evropskog suda. Tako da ćemo imati tačne informacije: kakve su kazne u parnici i u krivici, da li ima novčanih ili ne. Ono što mogu da kažem jeste da je malo osuđujućih u odnosu na ono što je procesuirano.

Da li su sudovi naklonjeniji lekarima ili pacijentima?

Mogu da kažem da su u sudskom postupku lekari u povoljnijem položaju, nego pacijenti. U postupku s jedne strane imamo pacijenta, a s druge lekara i veštake, koji su isto lekari, kao i činjenicu da se u presudu prepiše veštačenje. Zbog toga se pacijent oseća usamljenim, a objektivno je u težoj poziciji. Pacijenati koji su se upustili u sudske postupke kažu da uglavnom imaju osećaj da je sud naklonjeniji lekarima. To je posledica malog broja osuđujućih presuda i malog broja presuda gde je dosuđena naknada štete u parničnim postupcima. Svi sudski postupci za lekarsku grešku su veoma i emotivni, a sudije su osetljivije kad su u pitanju deca. Tu se pokaže veliki stepen empatije.

Šta je potrebno da bi pacijent ili porodica preminulog pacijenata pokrenuli postupak protiv zdravstvenog radnika? U kom roku od smrti ili teške posledice?

Porodica bi trebalo da stavi na papir sve činjenice koje zna, da napravi koncept, jer se stvari brzo zaboravljaju. Mada su ljudi u ovim predmetima vrlo fokusirani. Potrebno je i da imaju medicinsku dokumentaciju. Kada se obrate zdravstvenim ustanovama, pacijenti obično dobiju odgovor da to nije njihova dokumentacija, nego dokumentacija zdravstvene ustanove, što nije tačno. Zdravstvena ustanova ima obavezu da čuva medicinsku dokumentaciju, ali svi imamo pravo da svaki papirić iz svoje istorije bolesti ili iz kartona prvo vidimo, pa da kažemo da želimo kopiju te dokumentacije. Kad se usmeno obrate, pacijenti uglavnom dobiju odgovor da nemaju prava. Zbog toga ih najčešće savetujem da se obrate pisano i da zahtev predaju u dva primerka. Ako imate dokaz, a iz pravne službe zdravstvene ustanove vas ne pozovu ni u roku od 15 dana da preuzmete tu dokumentaciju, onda možete da se obratite savetniku za zaštitu prava pacijenata i onda on naloži ustanovi da vam omogući uvid i kopiranje. Zahtev za uvid i kopiju medicinske dokumentacije se može podneti i mejlom. Ipak, savetujem da se podnese direktno, da se dobije pečat da je zahtev zaveden, da postoji broj u delovodnoj knjizi ustanove ili da se pošalje preporučenim pismom sa povratnicom.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Koja je to dokumentacija koju zdravstvena ustanova mora dostaviti porodici ležećeg pacijenta nakon njegove smrti?

Porodica ima pravo da dobije sve. Zdravstvena ustanova ima obavezu da samoinicijativno preda izveštaje lekara specijalista i otpusnu listu. U tim dokumentima na dnu stranice uvek piše da je pacijent obavešten o svemu u skladu sa Zakonom. Ali, pacijenti takav dokument ne potpisuju. Drugo, način pružanja informacija pacijentima je vrlo upitan, videli smo brojne probleme oko informisanja kod akušerskog nasilja. Pacijentkinje su izričito izjavile da uvek dobiju “neki papir” da potpišu pet minuta pred intervenciju. Sigurno da nisu mogle da pročitaju nijednu rečenicu, a kamoli da razmisle o njegovoj sadržini.

Ako pacijent umre u bolnici, da li to znači da nije dovoljno izdati samo potvrdu o smrti?

To je samo jedan dokument o smrti. Nije dovoljan. U istoriji bolesti se nalazi dokumentacija o dnevnom tretmanu i terapiji pacijenta.

Da li je obaveza da se to dostavi?

Ne, to se izdaje na zahtev. Isti je postupak za pacijenta koji se samo ambulantno leči – ima pravo da traži svoju dokumentaciju. Pacijent treba da dođe u zdravstvenu ustanovu, prelista dokumentaciju i traži da kopira sve ili određena dokumenta.

U kojim je slučajevima obavezna obdukcija?

Zdravstvena ustanova je obavezna da uradi obdukciju ukoliko neka osoba premine 24 časa od prijema ili ukoliko neko premine u zdravstvenoj ustanovi, a ne zna se koji je uzrok te smrti ili uzrok ne može da se utvrdi sa sigurnošću. Tada se obaveštava i tužilaštvo i policija, dakle ima procedura koja bi trebalo da se ispoštuje. U praksi imam slučajeve gde nije ispoštovana procedura, jer su lekari zaključili da nije potrebno, iako je pacijent preminuo u roku od 24 sata. Ako je neko imao infarkt, a lečen je i ranije u bolnici, onda mogu da konstatuju šta je uzrok smrti, da se obaveste policija i tužilac i da se donese odluka da na osnovu medicinske dokumentacije nema potrebe za obdukcijom. Ipak, članovi porodice uvek mogu da traže obdukciju, ako imaju određenu sumnju. Postoje situacije kada članovi porodice potpišu da ne žele obdukciju, a da kasnije shvate na koji dokument su se potpisali.

Da li postoji praksa ekshumiranja tela? Imamo li stručnjake za to?

Postoji, ali u izuzetnim slučajevima. Ukoliko članovi porodice ili tužilac imaju sumnju da li je pacijent preminuo prirodnom smrću, može se pokrenuti postupak ekshumacije. Tada se uključuje i pravna i medicinska struka. Imamo Institut za sudsku medicinu, oni rade obdukcije i u takvim okolnostima.

Da li je obdukcija ta na kojoj se slučaj može prelomiti?

Da. Tako je.

Koliko se često dešava da pacijent ili porodica preminulog odustanu od postupka? Zašto?

Odustanu zbog ovog odugovlačenja. Do zastarevanja dolazi zbog prenatrpanosti sudova krivičnim predmetima, ali mislim da je problem i odnos tužilac – veštaci, gde takođe može da bude odugovlačenja – da se ne dobiju nalaz i mišljenja veštaka, da postupak pred tužilaštvom traje godinama, šest, sedam… Ljudi ne odustaju od postupka kada on već krene, već u prvim, početnim fazama. Čim se odbaci krivična prijava, kažu da ne veruju ni u jedan mehanizam i da neće da pišu prigovor, da se obraćaju višem tužilaštvu, da nema pravde i pravičnosti. Ukoliko počne postupak pred sudom, nemam primere da ljudi odustanu. A oni koji reše da pokrenu parnični postupak, oni ga vode do kraja, zato što u svakom slučaju, čak i ako odustanu u nekoj fazi, oni snose nastale troškove.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Da li ima slučajeva da neko dođe i kaže kako ipak ne bi da tuži: ‘Sutra dete treba da mi ide u taj Dom zdravlja da leči zub, neću da ga šikaniraju’?

Ima. Klijenti dođu po pravni savet i onda odustanu. Strah je jedan od najvećih razloga zaodustajanje. Ukoliko je porodica tužila lekara, trebalo bi da im uslugu dalje pruži neki drugi lekar. Tako mora i ustanova da postupi, jer imaju svoj etički kodeks. Ne bi smelo da se desi da nam ne bude pružena zdravstvena usluga, ali niko ne može da vam garantuje da će da budu ljubazni i fini.

Koliki su troškovi jednog takvog suđenja?

Zavisi koliko se novca traži. Npr. ako pričamo o parničnom postupku, veštačenja mogu da koštaju i do 200.000 dinara. To plaća pacijent ili članovi porodice. Dalji troškovi su za ročište, tužbu… Zavisno od toga koliko ste novca tražili, procenjuje se vrednost spora, i onda u skladu sa tim, mogu se proceniti troškovi. Često ljudi kalkulišu zbog troškova. Odluka može da bude da će se tražiti 500.000 dinara, a ne milion, zato što su manje sudske takse, manji su troškovi za advokata. Ono što ne možete da smanjite, koliko god da tražite na ime naknade štete je veštačenje. Veštaci imaju svoje tarife. Ako je jedan veštak, trošak može da bude oko 25.000,00 dinara; ako je sudsko-medicinski odbor, onda iznos može biti i 200.000 dinara. U situacijama kada se odlučuje o pokretanju parničnog postupka se pravi kalkulacija, a s obzirom na naše uslove i naša primanja, za parnični postupak je prilično velika cena.

U slučaju krivičnog postupka, postupak vodi tužilaštvo. Oštećeni samo plaća svog advokata, koji zastupa porodicu, ali ceo postupak vodi tužilac. Najveći problem u krivičnom postupku, jeste što su oštećenom vezane ruke, nema velikih mogućnosti da utiče na postupak. On može da predloži neke dokaze, može da ukazuje, ali u postupku tužilac ima mnogo veća ovlašćenja od oštćenog. Advokati imaju jedinstvenu tarifu. Cene se mogu pronaći na sajtovima advokatskih komora, a zavise od kazne predviđene Krivičnim zakonikom.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Ima li pravde u zdravstvu?

U Srbiji je veoma izražena korupcija u zdravstvu, a to je i percepcija građana. Ipak, treba naglasiti da ima lekara koji su posvećeni pacijentima, ali ono što je najveći problem jeste nezadovoljstvo upravo lekara i poslom i uslovima. Sa druge strane, ne vidi se da se oni bore da se to nešto promeni. Mislim da onda nastradaju pacijenti, jer su i oni nezadovoljni uslugom i mogu dakažem da je politički napravljen sukob između lekara i pacijenata. A kad se pacijenti bore za svoja prava, ko se osnaži da se izbori, onda se ljute zaposleni u zdravstvenom sistemu – da ih pacijenti ne razumeju, da žele nešto što oni nemogu da pruže. To nas kao pacijente ne treba da interesuje.

Kada odem sa pacijentima po dokumentaciju, često čujem pitanje: ‘Ko će nas da štiti?’ Odgovor je da postoje Lekrska komora, rukovodstvo ustanove, papir, olovka, kompjuter, što znači da uvek može da se piše prigovor i da se obraća nadležnim organima. Za sve ono čime su nezadovoljni, a to su najčešče sredstva za rad ili organizacija rada, treba da se obrate nadležnim organima. Ali ne treba da budu ljuti na pacijenta koji želi da ostvari svoja prava.

Marina Mijatović, Foto: Milena Đorđević

Izvor: Telegraf.rs
Pratite nas i na društvenim mrežama: Facebook, Instagram, Twitter, Threads i Linkedin.
Advokatica Marina Mijatović zastupa pacijente
Copy link