

Bračni par koji je pomerio granice u arhitekturi
Ljiljana Bakić u saradnji sa svojim mužem Dragoljubom Bakićem, projektovala je i realizovala ogroman broj objekata u Beogradu, drugim gradovima Srbije, ali i u inostranstvu. Danas bračni par Bakić živi u svojoj kući u Višnjičkoj Banji.
Ljiljana Bakić je objavila knjigu Anatomija B&B arhitekture – obimno izdanje u kome se osvrće na svoju i Dragoljubovu bogatu karijeru. Za razliku od drugih arhitektonskih izdanja, ova knjiga nije samo monografija dela autorskog tima Bakić & Bakić, već detaljan pregled i analiza svih elemenata koji su uticali na njihove karijere i njihovu arhitekturu. Društveni i ekonomski uslovi u SFRJ, turbulentne godine raspada zemlje, ali i lična iskustva, kontakti i putovanja – su svi uticali na arhitekturu i specifičan autorski izraz Ljiljane i Dragoljuba Bakića.
Ljiljana Bakić radila je uz supruga u preduzeću Energoprojekt – Arhitektura i Urbanizam. Njihovo svakako najpoznatije delo je sportska dvorana Pionir, a uz nju i ledena dvorana Pionir. Ova dva objekta nisu samo omiljene destinacije Beograđana, već i arhitektonske ikone post-modernističkog Beograda 70-tih i 80-tih. Konkurs za idejno rešenje kompleksa i objekta hale Pionir raspisan je 1972. sa rokom od svega 9 dana. U Energoprojektu, Bakićima je poveren ovaj zadatak. Predvideli su da kompleks obuhvata multifunkcionalnu sportsku halu, plivalište i velodrom. Prva faza – multifunkcionalna dvorana, morala je da bude završena i otvorena do juna 1973. i početka Evropskog bokserskog šampionata. Glavni projekat razvijali su paralelno sa izgradnjom objekta, u, kako ga Ljiljana naziva “uraganskom” tempu.
Mi nismo imali vremena za lutanje po lavirintu sopstvenih vijuga. Radio je samo naš disidentski instinkt protiv svake vrste diktature, vladajućih klišea, okamenjenih u neprikosnovenim načelima moderne arhitekture. Poznato pravilo Moderne da forma treba da bude ekspresija volumena i sadržine unutrašnjeg prostora, što je na sportskim objektima uvek bio volumen dvorane, Pionirom nismo sledili. Hteli smo da njegov duh bude apoteoza sporta i igre, dinamičan protagonista urbane scene.

Slika 1: Multifunkcionalna sportska dvorana Pionir
Iako je hala Pionir bila predviđena i za hokej, vremenom u tu svrhu nije korišćena, a 1977. je odlučeno da u sklopu kompleksa bude izgrađena posebna dvorana za led. U odnosu na multifunkcionalu halu Pionir, ledena dvorana je jednostavnije i svedenije forme, koja uspostavlja zanimljiv odnos kako sa terenom u nagibu tako i sa postojećom halom. Kao i kada je u pitanju hala Pionir, ledena dvorana svoj uspeh pre svega meri zadoljstvom svojih korisnika. Oba objekta nagrađena su nagradama Salona arhitekture 1974. i 1978. godine.


Slika 2: Ledena dvorana Pionir
Kreativni tim Bakić&Bakić poznat je i po dva velika stambena naselja u Beogradu: Nova Galenika u Zemunu i Višnjička Banja. Inspirisani brdovitom lokacijom, ali i svojim boravkom u Finskoj, u Višnjičkoj Banji su zamislili naselje gotovo „planinskog“ karaktera, u toplim bojama i sa izraženim kosim krovovima. Najpre su urbanistički projektovali kompleks koji je sadržao i kolektivno i individualno stanovanje i prateće centralne funkcije, školu, dva obdaništa i prateću infrastrukturu. Naselje je izvedeno u dva faze, a drugu fazu stambenih objekata Ljiljana je samostalno projektovala. Nažalost, planirani sadržaji nisu nikada izvedeni u potpunosti – ni stanovi, ali ni centralne i prateće funkcije. Po projektu Ljiljane Bakić 1986. izvedeno je jedno od predviđenih obdaništa, a naselje je školu dobilo tek prošle decenije. Centralne funkcije naselja s godinama su popunili su bespravno izgrađeni objekti, koji se ni na koji način ne uklapaju u karakterističnu estetiku i formu stambenih objekata i čitavog kompleksa. Nikada nije bilo sredstava za takve stvari, ni u socijalizmu. Uvek je bilo u svim naseljima nedovršeno, sve na pola. Samo „nakokaš“ 500, 600, 700, 800 stanova i to je to. A gde ćeš da kupiš hleb i mleko, gde će dete da ti ide u školu, to je ostavljeno. – kaže Ljiljana.
Ljiljana Bakić samostalno je projektovala Zavod za rehabilitaciju nespecifičnih plućnih oboljenja u Soko Banji 1974-1975. Na ovom objektu primenila je sopstevene ideje o psihološkom i sociološkom uticaju i aspektu arhitekture. Vodeći računa o potrebama pacijenata Zavoda, ali i u utičući na njihovo ponašanje tokom boravka u objektu, oblikovala je, i spolja i iznutra, primeren i uspeo objekat. O svom pristupu arhitekturi, Ljiljana kaže: Arhitektura je sociološki fenomen. Nikakve izmotancije sa ovakvim i onakvim detaljima, nego se mora misliti na onoga ko će to da koristi. Bez te note, sociološke i antropoške, ne možeš da budeš arhitekta uopšte. Ako ne setuješ svoj zadatak u određeno mesto, sa određenim stanovništvom, odnosno karakterom stanovništva, ako ne razumeš šta treba da postigneš sa tim objektom – propala je stvar.
Arhitekturu i iskustvo bračnog para Bakić značajno su obeležili i boravci i rad u inostranstvu: u Finskoj, u Kuvajtu, Zimbabveu. I u Srbiji i u inostranstvu dobitnici su velikog broja nagrada i priznanja. Iako su svoja najbolja dela projektovali kao tim, Savez Arhitektata Srbije odlučio je da 1994. godine Veliku nagradu arhitekture dodeli samo Dragoljubu Bakiću, u potpunosti ignorišući Ljiljanin rad. Dragoljub se te nagrade odrekao i jednostavno nije hteo da je primi, što bi normalno svaki čovek sa karakterom uradio. Tu godinu su onda naknadno popunili našim imenima.
O ženama u arhitekturi Ljiljana Bakić kaže: Kada sam počela da radim 1962, ženama je bilo vrlo teško. Bilo je puno nipodaštavanja. Po mom misljenju žene u tadasnjim velikim biroima su uvek bile te koje su ideje razvijale, čak iako nisu od početka bila njihove. Nekada početna ideja i nije bila nešto, ali one bi je razvile do uspešnog projekta.
Ljiljana ističe Ivanku Raspopović kao primer zapostavljanja žene autora, komentarišući njeno učešće u kreativnom timu sa Ivanom Antićem – Ta dva muzeja – ovaj na Ušću i ovaj u Kragujevcu – to je u stvari najbolje što je od njih izašlo. Cela konstelacija muzeja, to je sve Ivankino delo.
Za sebe kaže : Moja priča je drugačija jer sam uvek radila sa Bakićem. On se više bavio akvizicijama, pronalazio posao, a ja sam više crtala. Nisam morala sama da se probijam kroz taj svet arhitekture.
Ljiljana se danas ne bavi aktivno projektovanjem, ali se i dalje bavi arhitekturom i gradom. Kroz svoju knjigu ona nam pokazuje mogućnosti jednog idealističnog pristupa arhitekturi, sa verovanjem da se na društvo može uticati dobrom arhitekturom. A danas je najviše brine nedostatak vizije i ideja, te nebriga za našu izgrađenu sredinu. U suštini, moja jedina tema sada je koliko je Beograd jedan užasan grad, strašno zapušten. To uopšte ne mogu da oprostim. Time se naši arhitekti uopšte ne bave. Njima je samo stalo da dobiju zadatak da negde „natakare “ nešto, a u suštini kakva je cela slika Beograda nikoga ne interesuje uopšte, a to je u stvari tragedija.
Ljiljana Bakić
Ljiljana Bakić (1939, Beograd) završila je Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu 1962. godine. Karijeru je započela u birou Vrtna arhitektura (1962), zatim radi u birou Said Breik & Maruan Kalo u Kuvajtu (1965). Najveći deo svoje profesionalne karijere provela je radeći u okviru Energoprojekta (od 1970) u birou Energoprojekt – Arhitektura. Samostalno i u koautorstvu projektovala je više stambenih objekata i naselja, sportske dvorane, komercijalne i poslovne objekte, objekte namenjene zdravstvu.
Dobitnica je nagrade Salona arhitekture za 1974, 1976, 1978 i 1991. godinu, Velike nagrade Saveza arhitekata Srbije 1994. godine i Nagrade Ranko Radović za knjigu “Anatomija B&B arhitekture” 2013. godine.
Najznačajniji objekti: Zavod za rehabilitaciju nespecifičnih plućnih bolesti, Soko Banja (1973-1974); Univerzalna sportska dvorana “Pionir 1” i Dvorana za zimske sportove “Pionir 2”, sa Dragoljubom Bakićem (1972-1973, 1977); Khaitan naselje u Kuvajtu, sa Muhamedom Touilom i Ivanom Pantovićem (1975); Stambeno naselje Nova Galenika, sa Dragoljubom Bakićem (1975-1976); Kombinovana dečija ustanova u Solunskoj 2 u Beogradu, (1975-1976); Stambeno naselje Višnjička Banja, sa Dragoljubom Bakićem (1978-1988), Vrtić “Suncokret” u Višnjičkoj Banji i mnogi drugi.
Dragoljub Bakić
Dragoljub Bakić (1939, Kragujevac) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1962. godine. Od 1963-2001. zaposlen u Energoprojektu kao arhitekta, u birou Arhitektura – Urbanizam, odnosno Ateljeu 5 koji je osnovao sa supugom Ljiljanom Bakić, sa kojom je najčešće radio u koautorstvu. Tokom 1970. godine boravi u studiju Alvara Alta kao stipendista Energoprojekta. Autor je brojnih objekata i urbanističkih celina u Srbiji / Jugoslaviji, Kuvajtu, Zambiji, Iraku, Zimbabveu, Južnoafričkoj Republici, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Bugarskoj, Danskoj, Švajcarskoj, Poljskoj, Grčkoj, Maleziji, Venecueli i Japanu.
Dobitnik je nagrade Salona arhitekture za 1974, 1976, 1978 i 1991. godinu i dobitnik Velike nagrade Saveza arhitekata Srbije 1994. godine.
Najznačajniji objekti i celine: Upravna zgrada TE Obrenovac, sa Milanom Nikitovićem, (1967-1968); Mina Abdulah beduinsko naselje u Kuvajtu, sa Milicom Šterić i Zlatomirom Jovanovićem (1972-1974); Univerzalna sportska dvorana Pionir 1, sa Ljiljanom Bakić (1972-1973); Stambeni soliter “Y” u Kragujevcu (1973-1974); Stambeno naselje Nova Galenika, sa Ljiljanom Bakić (1975-1976); Stambeno naselje Višnjička Banja, sa Ljiljanom Bakić (1978-1988); Kongresni centar u Harareu, sa Ljiljanom Bakić (1981-1982) i mnogi drugi.
Izvori: Milena Zindović (cab.rs), arhivamodernizma, Foto: Glavna – Rade Kovač
Pratite nas i na društvenim mrežama: Facebook | Instagram | Twitter | Threads | Linkedin Za pitanja ili predloge o saradnji možete nas kontaktirati na navedenu mail adresu: marketing@palilula.info |

