Truli novi svet: Čime se drogiraju naša deca

Palilula.info 4. marta 2023.

Masovna (zlo)upotreba sintetičkih droga, od kojih najpre pomišljamo na ekstazi, iliti eksere, mada ova popularna droga konkretno ne predstavlja ni delić vrha gigantskog ledenog brega ili pre, lavine droge koja se kotrlja ukrug planete već decenijama i decenijama. Ali, šta su u stvari sintetičke droge?

Oldos Haksli, britanski pisac i filozof, još davne 1932. u svom temeljnom delu „Vrli novi svet” (upravo konačno ekranizovanom u vidu visokobudžetne TV serije) kao ključni faktor suštinske transformacije ljudskog društva u bizarnu kvaziutopiju istakao je sintetičku drogu pod imenom „soma” – moćni sedativ koji istovremeno ukida sve inhibicije umrtvljavajući celo čovečanstvo u blaženi stupor. Da li se to dešava i nama, sada?

Globalna tabletomanija, bilo ona koju smo iskusili u samoj Srbiji sa donedavno preopuštenim pristupom anksioliticima, ili pak velika opioidna epidemija u Sjedinjenim Američkim Državama, svakako su deo opšteg problema zavisnosti od lekova sa psihoaktivnim delovanjem, koji je možda i prevelik zalogaj za pojedinačne zdravstvene sisteme i iako se može donekle ograničiti, nikada neće nestati, makar ne dok god postoje bolećivi zdravstveni radnici i nedovoljno stroge kazne i kontrola, a pre svega gramziva „Big Pharma” – velika i omnipotentna farmaceutska industrija.

Ipak, ako bismo se fokusirali i samo na ilegalno tržište, već tu se vide zabrinjavajući znaci da stvari izmiču kontroli. U tajnim laboratorijama kreiraju se farmakološki aktivne supstance koje podrivaju svet kakav poznajemo, i udružene sa odobrenim lekovima utabavaju put nove, farmakološke evolucije čoveka – samo u šta?

Pandekstazija

Devastirajuća pandemija koja hara planetom već godinama: a to je masovna (zlo)upotreba sintetičkih droga. Nalik sidi, a pre svega drugim vrstama zavisnosti, žrtve ove pošasti nose žig stigmatizacije koji implicira sopstvenu krivicu i tera javnost da sa gađenjem okreće glavu od onih kojima je pomoć, ali i institucionalizovana akcija, preko potrebna. Štaviše, upravo su farmaceutska i medicinska struka i s njima povezane privredne grane, ili pak cele industrije kao i državni organi koji jedva drže korak sa narastajućim tržištem beskonačno raznovrsnih veštačkih stimulanasa, delom odgovorni za problem koji se ne može zataškavati i gurati pod tepih, jer time neće nestati, naprotiv.

Uz to, za razliku od klasičnih droga i alkohola, kompleksnost problematike, a posebno svojevrsna zakonska „neuhvatljivost” sintetičkih substituenata za heroin, kokain i kanabis, zahteva multidisciplinarni, sveobuhvatni pristup koji još uvek u velikoj meri izostaje, kako u svetu, tako i u našoj zemlji.

Ali, šta su u stvari sintetičke droge?

Teške boje, samo se roje

Specijalizovana Kancelarija Ujedinjenih nacija za drogu i kriminal (UNODC – United Nations Office on Drugs and Crime) kao i referentna institucija za ovu oblast u Republici Srbiji, Vojnomedicinska akademija, nude zvaničan odgovor. Naime, uporedo sa porastom upotrebe “kontrolisanih psihoaktivnih supstanci” (PAS), poslednjih dvadeset godina dolazi do porasta broja korisnika “novih psihoaktivnih supstanci” (NPAS), kako ih definiše i regulativa Evropske unije, a koje su poznate i kao „dizajnerske droge”, „legalne droge”, „sintetičke droge”, „biljne pilule za zabavu”, „soli za kupanje”, „prihranjivači biljaka”, „osveživači vazduha”, „eksperimentalne supstance”, „prirodni suplementi”, „lekovi – analgetici”, često sa oznakom „nisu za ljudsku upotrebu”, i koje predstavljaju svojevrsne polulegalne paralele kontrolisanim supstancama.

Pored velikog broja pojavnih oblika takvih supstanci na tržištu, kako onom ilegalnom, ali nažalost i legalnom, problemi u ovoj oblasti su pre svega vezani za učestalo pojavljivanje novih proizvoda, čak i do jedne nove „droge” nedeljno!

Takođe, one poseduju veliku hemijsku raznovrsnost, jer je dovoljna mala promena hemijske strukture da to znači kako se radi o novoj supstanci koja zato nije na listi zabranjenih. Česte su i promene sastava preparata koji se pod istim imenom nalaze na tržištu, dok za istražne organe veliki problem predstavlja njihova detekcija, jer se ne mogu otkriti konvencionalnim analitičkim metodama. Konačno, ovaj toksični circulus vitiosus zaokružuju sami korisnici, koji su stabilnom porastu i mere se na svetskom nivou u milionima, iako izostaju precizne procene upravo zbog pomenute teške detekcije.

Pomenuti NPAS su „novi narkotici ili psihotropni lekovi” u čistoj formi ili u preparatu, koji nisu kontrolisani Konvencijom UN o narkoticima iz 1961. godine i Konvencijom UN o psihotropnim supstancama iz 1971, ali mogu predstavljati opasnost po zdravlje.

Mnogi od njih zapravo nisu nove supstance, već su proizvedeni pre tri-četiri decenije, ali su tek nedavno hemijskim procesima modifikovani tako da imitiraju efekte psihoaktivnih supstanci. S ciljem izbegavanja zakonske regulative, ilegalne laboratorije za proizvodnju novih psihoaktivnih supstanci često menjaju hemijsku strukturu, namenu, naziv, dizajn, način reklamiranja i distribucije ovih hemikalija. Sve veći značaj ima distribucija ovih supstanci posredstvom interneta ili „head shopova” u kojima se prodaju pod sublimiranim namenama.

Štaviše, ono što posebno treba da izazove pozornost javnosti, a to smo nekako uspeli da zaboravimo, jeste činjenica da su se pre samo nekoliko godina i u Srbiji neke od ovih supstanci mogle nabaviti i na trafikama, posebno u okolini škola.

Konačno, kada govorimo o oblicima konzumiranja, one se kao tablete, prah i kapi, elektronske cigarete itd, koriste svakojako: pušenjem, inhalacijom, ušmrkavanjem, intravenskim unošenjem

Zla deca loših roditelja

Već iz ovog podužeg uvoda jasno je da govorimo o temi koja je koliko aktuelna, toliko i nezamislivo složena za tumačenje i prosto izmiče definisanju i obuhvatanju, a kamoli rešavanju. Ipak, nije oduvek bilo ovako. Iako opojne supstance prate sam razvoj čovekove civilizacije, kompletno sintetski stimulansi su relativno nova pojava. Otkud oni uopšte tu, i zašto smo ih kog đavola i razvili?

Upravo u ovome leži jedan od uzroka problema i širine odgovornosti za njega. Jer sintetske droge, makar inicijalno, uopšte nisu nastale u umovima mafijaških bosova i gazdi kartela, odnosno hemičara u njihovoj službi, naprotiv. One su najpre bile čeda naučnika u službi farmaceutske industrije, ali i vojnih službi i državnih organa. Kako to?

Prosto, u vreme kada se nije dovoljno znalo o neželjenim efektima lekova, i kada je granica između leka i onoga što danas smatramo opojnom drogom bila zamagljenija. Postepeno istiskivanje nedvosmisleno opasnih bivših lekova poput kokaina i heroina sa rafova apoteka izazivalo je očekivanu reakciju industrije kao ogledala potražnje tržišta, odnosno pacijenata/zavisnika. „Dajte nam još toga”, vapili su oni, a farmaceutske kompanije su na taj poziv odgovorile.

Neke od prvih „dizajnerskih droga” su prvobitno sintetizovali akademski ili industrijski istraživači u nastojanju da otkriju snažnije derivate lekova sa manje nuspojava, a tek kasnije su, slučajno ili namerno, prenamenjeni za uživanje, odnosno drogiranje.

Iako je „dizajnerska droga” vrlo širok pojam, primenljiv na gotovo svaki sintetički lek, često se koristi za konotiranje sintetičkih rekreativno upotrebljavanih lekova, ponekad čak i onih koji uopšte nisu tako razvijani, kao npr. dietilamid lizerginske kiseline – poznatiji po skraćenici LSD, čiji su psihodelični neželjeni (a možda i željeni) efekti otkriveni nenamerno.

Nakon donošenja druge Međunarodne opijumske konvencije 1925. godine, koja je posebno zabranila morfijum i diacetil ester morfijuma – heroin, broj alternativnih estara morfijuma je brzo počeo da se proizvodi i prodaje. Najistaknutiji od njih bili su dibenzoilmorfin i acetilpropionilmorfin, koji imaju gotovo identičan efekat kao heroin, ali nisu bili obuhvaćeni Opijumskom konvencijom. To je potom navelo Odbor za zdravlje Lige nacija da donese nekoliko rezolucija kojima je pokušao da ove nove lekove stavi pod kontrolu, što je na kraju 1930. dovelo do prvih širokih odredaba o analozima koja proširuju pravnu kontrolu na sve estre morfijuma, oksikodona i hidromorfona. Još jedan rani primer onoga što bi se lako moglo nazvati dizajnerskom upotrebom droga, bio je tokom ere prohibicije tridesetih godina prošlog veka, kada je dietil etar prodavan i korišćen kao alternativa ilegalnim alkoholnim pićima.

Kreiranje životnih stilova

Tokom 1960-ih i 1970-ih, uveden je niz novih sintetičkih halucinogena, mada su oni u tom periodu i dalje u drugom planu u odnosu na droge poreklom iz prirode, pre svega marihuanu i opijumske derivate. Kontrakulturna revolucija i „deca cveća” donose sa sobom i sve veće potrebe za daljim proširivanjem svesti iliti otvaranja „vrata percepcije” kako ih je definisao u svojoj istoimenoj knjizi iz 1954. već pominjani Oldos Haksli. Hemija prati te zahteve izolovanjem najpotentnijeg halucinogena svih vremena – LSD-ja. Iako je takozvani „esid” inicijalno otkriven još 1938. od strane švajcarskog hemičara Alberta Hohmana, tek je sa svojim sintetskim derivatima 60-ih ušao u popularnu kulturu, ali i vojnu upotrebu od strane SAD u eksperimentima na redovima tokom Vijetnamskog rata.

Savremena izrada sintetičkih droga je ipak vezana pre svega za period 1980-ih godina i odnosila se na razne opioidne lekove, koji su uglavnom zasnovani na molekuli fentanila (poput a-metilfentanila). Izraz „dizajnerske” ili „sintetičke droge” stekao je široku popularnost kada je sredinom osamdesetih godina MDMA (metilendioksimetamfetamin, „ekstazi” ili „ekser”) doživeo procvat popularnosti. Kada je taj izraz uveden, široki spektar narkotika se na crnom tržištu prodavao pod zajedničkim imenom “heroin“, iako su se mnogi od tih prljavih substutenata heroina zasnivali na fentanilu ili meperidinu.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka takođe se vidi da ponovno pojavljivanje amfetamina i metamfetamina na svetskom tržištu postaje široko rasprostranjeno javnozdravstveno pitanje, što je u pokušaju da se smanji njihova proizvodnja dovelo do pojačane kontrole nad hemikalijama neophodnim za njihovu izradu.

Amfetamini su imali negativan imidž u javnosti još od masovnih zloupotreba u cilju povećanja borbenih kapaciteta vojnika u nacističkoj Nemačkoj i imperijalnom Japanu, ali i od strane saveznika neposredno tokom II svetskog rata. Ali poslednjih trideset godina predstavljaju konstantu na tržištu, pre svega zbog niske cene i jednostavnosti izrade čak i u kućnim uslovima.

Istraživačke hemikalije

Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih dogodila se velika ekspanzija dizajnerskih droga koje se prodaju putem interneta. Izraz i koncept „istraživačkih hemikalija” (research chemicals) skovali su neki dileri dizajnerskih lekova (posebno, psihodeličnih lekova iz porodice triptamina i fenetilamina). Većina supstanci koje su se u ovom periodu prodavale kao „hemikalije za istraživanje” bili su halucinogeni, hemijski slični sa drogama prirodnog porekla kao što su psilocibin i meskalin. Kao i kod drugih halucinogena, ove materije se često uzimaju radi pospešivanja duhovnih procesa, introspekcije i ekscitacije, ili prosto rekreacije.

Sintetski kanabinoidi su još jedan noviji razvojni pravac, sa dva jedinjenja – JVH-018 i CP 47,497 – prvobitno pronađena u decembru 2008. kao aktivne komponente „biljnih mešavina za pušenje” koje se prodaju kao legalna alternativa marihuani. Nakon toga, sve veći broj sintetičkih agonista kanabinoida i dalje se pojavljuje na tržištu.

Mefedron i katinoni označili su pomalo prekretnicu za dizajnerske droge, pretvarajući malo poznate, neefikasne supstance koje se prodaju u „head shopovima” u moćne droge sposobne da se na crnom tržištu takmiče sa klasičnim narkoticima. Mefedron je posebno doživeo meteorski porast popularnosti u 2009. godini, a nastala medijska panika rezultirala je njegovom zabranom u više zemalja. Nakon toga došlo je do značajne pojave drugih katinona koji su pokušali da oponašaju efekte mefedrona uz novo privučenu korisničku bazu i mnogo novca za pokretanje inovacija.

Četiri hiljade novih droga

Nakon toga, tržište se brzo proširilo, svake godine se otkriva sve više i više supstanci. U 2009. godini, sistem ranog upozoravanja Evropskog centra za praćenje droga i zavisnosti – EMCDDA u Lisabonu (European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addiction) – otkrio je 24 nova takva proizvoda. U 2010. godini pronašli su još 41; u 2011. godini još 49; a u 2012. bilo ih je dodatnih 73. U 2013. godini identifikovano je 81. Sve zajedno, ukupno 268 novih droga u samo četiri godine. Najveća grupa ovih dizajnerskih droga koju EMCDDA nadgleda jesu sintetički kanabinoidi, sa 35% ili čak 169 različitih sintetičkih kanabinoida prijavljenih do decembra 2016. godine.

UNDOC sa svoje strane, prema trenutnim istraživanjima, navodi preko 950 sintetskih droga u klasi klasičnih opijata i preparata za uživanje, dok neki drugi izvori pominju mogućnost od čak četiri hiljade sintetskih droga na svetskom tržištu!

Ovu istorijsku rekapitulaciju ćemo zaustaviti na temi PCP-ja (fenilcikloheksilpiperidin) iliti „anđeoske prašine”, anestetika za životinje i ljude, čija je zdravstvena upotreba prekinuta 1965, kada su otkrivene izuzetno ozbiljne posledice u pogledu izazivanja psihoza kod ljudi. Još veća katastrofa sledi prilikom njegovog prelaska na ilegalno tržište, naročito tokom 80-ih, kada je to bila jedna od najpopularnijih uličnih droga u SAD.

Korisnici su ipak konačno delimično odustali od upotrebe PCP-ja jer su njegove opasnosti bile široko obnarodovane i postale ozloglašene. Ali nažalost, zajedno sa novom sintetikom koja se razvija, PCP doživljava zabrinjavajući povratak, i čak je vodeća droga u pojedinim američkim gradovima. Neko, naravno, to jako forsira na tržište. Ipak, takođe, ovoj novoj generaciji nedostaje iskustva sa ovom klasom droge i taj fenomen se naziva „generacijsko zaboravljanje”.

U nastavku prikazaćemo neke od užasnih posledica ovakvih proizvoda, i pozvati na odgovornost popularne kulture i novih medija a posebno njenih dekadentnih predstavnika u propagiranju ovih opasnih praksi kod mladih i ne samo njih.

Teško je znati šta se tačno nalazi u prašku koji se u kesici prodaje ispod ruke u noćnom klubu ili na festivalu. Još je gora situacija sa tabletama izrađenim u nekom podrumu na mašinama iz pretprošlog veka – u jednoj tableti može da nema aktivne supstance, dok je u drugoj letalna doza. A kada u sve to ukalkulišemo moćni anestetik fentanil, sto puta jači od heroina, kojim od nedavno dileri „prskaju“ tablete i koji ubija u količini veličine glave čiode, jasno je da svaki put kada neko stavi jednu takvu tabletu u usta, istovremeno stavlja i svoju glavu na panj ćoravom egzekutoru. Pa će možda sekira omašiti vrat, a možda i ne.

Jedan od zanimljivih faktora o kojem se ne govori previše kada su u pitanju nove sintetičke ili dizajnerske droge jeste kontrapunkt koji prave sa onim tradicionalnim opijatima i narkoticima koji vode direktno poreklo iz prirode, i to uglavnom biljnog sveta. Počev od opijuma iz maka, kanabisa odnosno marihuane i njihovih derivata, i kralja svih droga – kokaina, do egzotičnijeg meskalina iz kaktusa i psilocibinskih gljiva, pa na kraju, ili pre na početku, do sveprisutnih nikotina i alkohola. Mnogo je „prirodnih” načina da se „uradite”, „odvalite” ili pak „pokidate”.

Prirodno i veštačko

Paralelno sa opštim stavom, naročito starijih ljudi, da je sve što potiče iz prirode automatski i bolje i zdravije, tako i uslovno rečeno „stariji” narkomani i povremeni rekreativni korisnici, radije posežu za tradicionalnijim drogama, plašeći se onih novih i potpuno veštačkih. Za razliku od lekova, što je tek velika tema za sebe, u ovom konkretnom slučaju su potpuno u pravu.

Mladi lepi leševi

U smislu gore započete teze je zanimljiv stav prodavaca u „Smartshopovima” u Amsterdamu, nešto ređih od „Coffeeshopova” za prodaju kanabisa i hašiša. Naime, ovi prvi, iako nominalno specijalizovani za „magične pečurke”, takođe neretko nude i čitavu plejadu novih sintetičkih droga koje još nisu dospele na listu zabranjenih supstanci, čak i u prema narkoticima liberalnoj Holandiji.

Ipak, ovi ljudi imaju jedan zdrav, kritički stav prema tome, iako te stvari da prodaju. „Vi ste zamorče” reći će vam oni, „jer ovo što se nalazi u bočici – inače nalik na one za napitke iz knjiga i filmova o Hari Poteru – niko zaista ne zna šta je. To je smućkao neki ludi naučnik, i to ti može dati najbolje iskustvo u životu, ili ti spržiti mozak, a verovatno oboje”, zaključiće opominjuće svoje izlaganje i predložiti da je bolje da se uzme nešto drugo iz ponude. Prirodno, dabome.

Upravo takve supstance, inače obično sintetski derivati amfetamina, MDMA, kokaina i heroina, ili potpuno nepoznate materije koje samo imitiraju njihovo dejstvo, jesu i glavni problem. Ne može im se ući u trag, odakle potiču a kamoli kako deluju. Uz to, imajući u vidu da eksplicitno nisu navedene na listama droga za koje se krivično odgovara, pravno su neregulisane, pa su na neki način i dozvoljene, makar za neko vreme. Zato je u Amsterdamu, za one koji to baš žele, uvek prvi i poslednji izbor proverena marihuana ili psilocibin, koji su testirani i, koliko je to moguće – bezbedni za upotrebu. Makar tako kažu mladi posetioci ovog grada greha.

Upravo je novi, manje izražen ali upravo zato i opasniji generacijski jaz u srži problematike o kojoj govorimo. Milenijalci i uopšte mladi rođeni u novo doba, od roditelja iz generacije X, baba i deda bejbi-bumera i dece cveća kojima su droge bile koliko-toliko poznate ako ih i sami nisu koristili, odrastaju u porodičnim jedinicama koje su, ako ne blagonaklone prema drogiranju, a onda bar mogu da pojme da im dete bude „radoznalo” i „proba bar jednom”. Samo što oni nisu svesni da to što dete „degustira” nije ona njima poznata slaba i buđava „trava” već potencijalno smrtonosni sintetik sam bog zna sve čega.

A glasnogovornici te najnovije generacije, pevači i glumci, ali i novi tipovi poznatih ličnosti poput jutjubera, nastaviće da konzumiraju droge, pričati o tome uz tek nešto blama, pa čak i pevati o njima, u nevešto skrivenim ili potpuno otvorenim stihovima, što je veliki deo problema koji pogađa posebno te mlađe ljude kojima su upravo oni i uzori na čije se ponašanje i ugledaju. Ali, više o tome drugi put.

Koliko košta droga

Samo, sva ta mlađarija baš i nema novca da kupuje ono što slavni i bogati koriste – uglavnom kokain. Time dolazimo do drugog faktora koji se ne sme nikako zanemariti. A to je izuzetno niska cena sintetičkih droga poput ekstazija ili spida (amfetamina), pa i MDMA u kristalnoj formi koja se rastvara. Na primer, dok je gram kokaina oko 80-100 evra, gram spida, koji izaziva slične, neretko i jače efekte – a čak je i praškasta beličasta supstanca koja se šmrče pa i po tome liči na znatno ekskluzivniju varijantu – može se nabaviti već za 1000 dinara, koliko košta i tableta ekstazija iliti po naški – eksera. Cena drastično pada ako se radi o iole većim količinama – npr. „petica”, iliti pet grama spida, kada se uzimaju odjednom, mogu da se dobiju i za samo tri hiljade, a ekser po komadu izađe tek nekoliko stotina dinara kada ih se kupuje više, itd… Dakle, idealno za limitirani studentski buđelar, pa čak i đački džeparac.

Dodajte na to opštu neuređenost društva, urušavanje tradicionalnih vrednosti i autoriteta, od porodice do države, nebrojene skandale i moralni sunovrat onih koji bi trebalo da predstavljaju ono najbolje i najvrednije među nama, i na sve to pojavu potpuno nove i sve dominantnije supkulture elektronske muzike, žurki i „aftera” koji se neretko protežu iz noći ne samo do jutra već daleko u sledeći dan, i imate plodno tlo za sve vrste zloupotreba o kojima roditelji gotovo ništa ne znaju, a nadležni organi zatvaraju bar jedno, ako ne i oba oka.

Jaka, smela tvrdnja, znam, ali da nije tako, zar bi Beograd mogao da bude promovisan kao „balkanski Berlin” i popularisan upravo po svom noćnom životu? Provodu, kojeg pre svega oličavaju splavovi na Savi, isti oni gde već nekoliko leta zaredom na šetalištima po nekoliko tinejdžera, maltene dece, umre od predoziranja ekserima i ko zna još sve čime, gušeći se i previjajući se, oboreni na ispucale ploče, vapijući za tečnošću dok obezbeđenje koje ih je izbacilo iz diskoteke gleda na drugu stranu?! Ništa bolje nije ni na novosadskom Egzitu, promovisanom kao „čist” festival, „Love festu” u Vrnjačkoj banji i na još bezbroj nastupa svih DJ-eva sveta koji rado dolaze kod nas.

Droge u sportu

No, da malo spustimo loptu, i kažemo, da sa druge strane, pored sintetičkih droga za, uopšteno rečeno, uživanje, postoje i one koje su imale vrlo konkretnu svrhu.

Naime, krajem devedesetih i početkom 2000-ih primećena je prva raširena upotreba novih anaboličkih steroida kod profesionalnih sportista. Međunarodni olimpijski komitet je steroide zabranio 1976. godine, ali zbog velikog broja različitih anaboličkih lekova koji su na raspolaganju za ljudsku i veterinarsku upotrebu, sposobnost laboratorija da testiraju sve dostupne lekove uvek je zaostajala za sposobnošću sportista da pronađu nova jedinjenja koja će im pružiti komparativnu prednost nad protivnicima.

Uvođenjem sve formalizovanijih postupaka testiranja, a posebno sa stvaranjem Svetske antidoping agencije 1999. godine, sportistima je bilo sve teže da se izvuku prilikom upotrebe ovih lekova, što je dovelo do sinteze novih i moćnih anaboličkih steroidnih lekova, poput tetrahidrogestrinona (THG), koji nisu mogli da se otkriju standardnim testovima.

Iako je kroz noviju istoriju većina dizajnerskih lekova bila ili opioidi, halucinogeni ili anabolički steroidi, opseg mogućih jedinjenja je ograničen samo naučnom i patentnom literaturom, a poslednjih godina je karakteristično je širenje spektra jedinjenja koja se prodaju kao dizajnerski ili sintetički lekovi, to jest droge. Oni uključuju veliki opseg stimulansa kao što su geranamin, mefedron, MDPV i desoksipipradrol, nekoliko dizajnerskih sedativa poput metilmetvakualona i premazepama, i dizajnerske analoge sildenafila (vijagra), koji su otkriveni kao aktivna jedinjenja u navodno „prirodnim” i „biljnim” afrodizijačkim proizvodima, a koji u kombinaciji sa alkoholom i drugim drogama mogu imati nedovoljno ispitane, ali izvesno negativne posledice.

Iz ovoga je jasno da šta god da ljudi zamisle ili zatraže, svaki osećaj ili stimulans koji im obična životna iskustva ne mogu pružiti, ili makar ne tako brzo i tako jako, neki hemičar u tajnoj laboratoriji može i hoće.

Nije dovoljno

U tom smislu, esencijalno je da postoji uhodana saradnja svih državnih organa, kako policije i carine, tako i Ministarstva zdravlja i nadležnih inspekcija u istom, zatim tužilaštva i sudija, Ministarstva prosvete, a posebno ističemo Kancelariju za borbu protiv droga Vlade Republike Srbije. To naravno ne važi samo za Srbiju, već se mora kontinuirano delati i na međunarodnom planu. Mi to činimo, ali nije dovoljno.

Jer, problem je izuzetan upravo u našoj zemlji, čuvenoj „kući na raskršću”, koja je zbog toga uvek bila tranzitna ruta za raznu, pa i onu ilegalnu robu, od juga ka severu, od istoka ka zapadu. Rezultati MUP-a pokazuju da su 2019. završili sa rekordno zaplenjenih 7,33 tone narkotika, i to ogromne količine marihuane, ali i kokaina, heroina, i sve više upravo sintetičkih droga.

Ne može sve biti ipak kontrola i represija. Jer zavisnici, njihovi problemi i žudnja za drogom neće nestati ako se kanali njene distribucije ograniče ili prekinu. Pošto tamo gde postoji potražnja uvek će postojati i ponuda, ma koliko bilo teško da se ona ostvari.

Umesto toga, treba razmišljati sve više o sledećem. Podrška i razumevanje, pre svega u okviru porodice, najbližih prijatelja i okoline je presudna, kao i institucia koje se već decenijama bave problematikom narkomanije i lečenjem onih koji pate od nje. Ipak, i Drajzerova i sve brojnije privatne bolnice imaju sigurno popriličan problem kada su u pitanju ovi novi i nepredvidivi narkomani koji pate od zavisnosti prema nečemu što ni sami ne znaju šta je tačno.

Ipak, nada postoji. Postoji u priznavanju da problem postoji, i da nismo do sada bili veoma uspešni ni u njegovom identifikovanju a kamoli rešavanju. Postoji u veri da ćemo kroz razgovor s pojedincima, i apelovanje na one koji mogu da izazovu prave promene, te promene i doživeti. Postoji u podizanju glasa prema nevidljivim zlikovcima koji žive od trovanja drugih, mobilisanju svih slojeva društva na sve dostupne načine, preko medija, društvenih mreža, kroz nametanje te teme u razgovoru, javnom diskursu, svuda, samo da bismo uspeli da spasimo živote.

I iako deluje da je sve pa i ovo deplasirano koronom, izolacijom i otkazivanjem velikih festivala i žurki, uveravam vas da nije, čak naprotiv. Sve je gore, i mi moramo da pričamo o tome.

Što pre, i što više.

Izvor: RTS/Pavla Zelić, Foto: Waewkidja
Pratite nas i na društvenim mrežama: Facebook, Instagram, Twitter, Threads i Linkedin.
Truli novi svet: Čime se drogiraju naša deca

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Copy link